top of page
Search
  • Writer's pictureBarbara Maheshwari

Kako Izbjeci Burn Out - Za Poduzetnike

"Nisam htjela raditi od 9 do 5, pa sam postala poduzetnica. Sada sama biram kojih 16 sati dnevno želim raditi."



Kako neplanirano dođe do toga da radimo non-stop?

Kada pokrećemo firmu, najčešće prvo radimo proaktivne zadatke, zovemo ljude, šaljemo mailove, pripremamo planove, idemo na sastanke, prijavljujemo se na natječaje...


U nadi da će to donijeti neke rezultate. Ako smo to radili dovoljno uporno i kvalitetno, počnemo dobivati klijente, kupce, projekte i sad odjednom imamo duplo posla, a nismo još dovoljno sigurni da smo financijski spremni zaposliti pojačanje, niti da bi netko drugi odradio te stvari dobro kao i mi.


Gledamo na firmu kao na našu bebu, koja raste i traži sve više vremena, pažnje, strukture, pravila, resursa, što je super jer znači da nam dobro ide i da se posao razvija ali je i teško jer odjednom imamo posla za nekoliko ljudi, a nemamo pri ruci nikoga drugoga kome je jednako toliko stalo do naše firme.



Čak i puno napredniji, uspješni poduzetnici kao što je Elon Musk još uvijek dođu do situacije da spavaju na podu konferencijske sobe u svojoj tvornici 3 dana jer žele imati sve pod kontrolom.


Pogotovo kada čujemo takve priče, pomislimo da možda to tako treba biti i da se moramo žrtvovati da bi postali uspješni.


Što nas motivira i gura preko granica?

Ja sam odlučila da želim stvoriti firmu s 10 000 zaposlenika, uredima na 4 kontinenta i milijunskim prihodima do svoje tridesete godine. Sad mi je 27, imam firme u dvije države i 22 člana tima i čini mi se da strašno zaostajem za svojim ciljevima. Sve što radim mi se čini previše sporo i ne dovoljno dobro da bi sebe smatrala uspješnom.


Ukratko, ako ne ostvarim ovaj nerealno ambiciozni cilj, osjećam se da ne vrijedim i da nisam dovoljno dobra. I voljna sam raditi 24 sata dnevno da bi došla do svog cilja.



Kako izgleda burn out?

Prva faza - Previše stvari i radnih sati u rasporedu. Ja sam znala raditi od 7 ujutro do 19:00, i onda bi uzela sat vremena pauze, pa nastavila raditi do ponoći. I vikendima. Znala sam imati preko 20 sastanaka dnevno, nekada bi mužu poslala email da mi donese čašu vode jer se nemam vremena ustati i otići po vodu. U početku sam bila nabrijana, cijeli dan bi mi prošao kao 5 minuta. Kasnije je to prešlo u kroničan umor i iscrpljenost ali mi se činilo da sam zarobljena u tom rasporedu, da jednostavno ne mogu sada odustati ili smanjiti opseg posla jer će se sve raspasti.


Druga faza - Promjena osobnosti. Od konstantnog umora i stresa, počela sam postajati nekakva drugačija osoba. Prije sam uvijek bila vedra, nasmijana, hiperaktivna, komunikativna, veselilo me pomaganje drugima... Došla sam do toga da samo želim izbjegavati ljude, da me svako dodatno pitanje ili greška potpuno izbacuju iz takta i da sam uvijek iscrpljena i nervozna. Nisam više bila sretna.


Treća faza - Zabrana odmora. Mislila sam da je sve što ja trebam raditi u životu, baviti se s mojom firmom, dok sve ne završim. Ali posla je uvijek bilo više... Kada bi me netko pozvao na rođendan, vjenčanje, godišnjicu, to mi se sve činilo kao gnjavaža i smetnja jer bi se osjećala da sam došla tamo radi reda da se ljudi ne naljute, ali da ja nemam pravo biti tamo i uživati i opustiti se, pa bi imala grižnju savjesti i osjećala se preloše što ja u tom trenu ne radim. Posao je bio važniji od svega, nisam htjela (mislila sam da ne mogu) uzeti slobodne dane niti za vlastito vjenčanje. Mislila sam da se to tako mora inače će se sve raspasti.


Četvrta faza - Fokus da izguram danas. Nema prostora za kreativnost, za razmišljanje o dugoročnoj strategiji, sve o čemu možemo razmišljati je kako da izguram danas i da riješim to more posla koje imam danas.


Peta faza - Hipersenzitivnost. Došla sam do toga da mi se svaki zvuk ili svjetlo čine 50x jačim nego što jesu u realnosti i kao da svaki put kad čujem neki zvuk iz vani ili netko upali svjetlo, želim vrisnuti. Ovo je sad jedan korak prije Vrapca i to je trenutak u kojem sam ja odlučila da mi je dosta.


Najgore je to što čak ne možete okriviti svog šefa za to što patite na poslu, jer ste vi sam svoj šef.


Koliku ste cijenu spremni platiti za svoj uspjeh?

Ja sam žrtvovala svoje vrijeme, osnovne potrebe, odnose s partnerom, prijateljima, hobije, sreću... I ne, to nije bila cijena koju sam bila spremna platiti za uspjeh.


Nije se to dogodilo svjesno, i nije bila moja odluka, već sam tako spontano "samo da danas izguram, a sutra će biti bolje" upala u tu klopku, a kasnije nije bilo prostora da dišem i da sagledam malo širu sliku.


Kad je već došlo do toga da doslovno ne mogu gledati u ekran, fizički, inače se osjećam kao da ću dobiti nekakav napad epilepsije, onda sam odlučila da mi je dosta ovoga, čak i ako sve propadne, jednostavno je dosta, nije vrijedno toga.


Ako ovo čitate, molim vas budite pametniji od mene i povucite ručnu par mjeseci ranije.



Koliko vrijediš?

Meni se dogodilo da sam počela poistovjećivati svoj uspjeh u poslu sa sobom. Ako mi projekt ne uspije, ja ne vrijedim, nisam dovoljno dobra.


Uspjela sam shvatiti da je to bilo potpuno krivo razmišljanje, tako da ako se trenutno forsiraš s poslom da bi dokazao svojoj mami, šefu ili sebi da si dovoljno dobra, netko ti stvarno ovo treba reći...


Ti si pametna. Ti si vrijedna. Ti si snalažljiva. Ti si dovoljno dobra i zaslužuješ živjeti život s lakoćom. Ok je pogriješiti, ok je biti umorna, ok je prespavati 3 dana ako ti to treba. Ok je reći da ti je dosta i ok je pokušati ponovno.


Ti si fantastična bez obzira uspije li tvoj projekt iz prvog ili iz sto prvog pokušaja!

U redu je ako trenutno ne znaš apsolutno svi, većina drugih ljudi na tvom mjestu ne bi napravila ništa bolje nego ti. Ti si kraljica <3


Odvoji sebe, od svoje firme. Bez obzira ide li s firmom dobro ili ne, ti si super. Zbroji se, odmori, razmisli što možeš promijeniti, i pokušaj ponovno.



Kada je pravo vrijeme da krenemo delegirati?

Ako ste pronašli ovaj blog, pretpostavljam da je već kasno haha. Šalim se.

Prije sam išla logikom da kao leader moramo pokazati da smo spremni dati 110% od sebe, a onda tek kada pucamo po šavovima možemo krenuti delegirati. To je krivo jer je tada već prekasno da strpljivo i smireno nekome objasnimo što treba raditi.


Moj mentor me naučio jednom potpuno drugačijem pristupu, on osobno kada upravlja firmom na sebe ne uzima niti jedan zadatak ni odgovornost osim vođenja ljudi. Znači njegov posao 5 dana u tjednu je to da bude na raspolaganju kada članovi tima imaju neki problem i trebaju podršku, ili nisu sigurni kako da nešto naprave.


Trenutno se držim toga da je istina negdje na pola puta, pa smatram kad nam se raspored popuni na 70% da bi bilo dobro da krenemo smišljati koga ćemo istrenirati da nam pomaže.


Postavljanje granica sebi i drugima

U početku smo presretni što smo našli ikakve klijente pa im pokušavamo biti na raspolaganju u ponoć i u podne i za Uskrs i bilo kada kada im to treba, jer želimo da budu sretni, mislimo da će to cijeniti.


Zapravo, naši klijenti nas počinju više cijeniti kada im kažemo da nakon 5 nismo dostupni za sastanak, kada im kažemo da 10 blogova ne može biti napisano u jednom danu, i kada prestanemo raditi dodatan posao besplatno.


Čak i ako se dogodi da 10-20% klijenata otpadne jer su navikli da nam se život orijentira oko njih, pa ih je sada pogodilo što je drugačije, to je ok. Idemo dalje!


Postavljanje granica sebi, da ujutro nećemo provjeriti mailove prije nego doručkujemo i poželimo dobro jutro obitelji...


Vođenje firme nije sprint nego maraton


Bolje je davati 8 sati rada dnevno 10 godina da izgradimo svoj business, nego 18 sati dnevno dok ne izgorimo... Jer će se nas stres vjerojatno pojesti za godinu ili dvije ako nastavimo tim tempom.


Važno je da uživamo u svom poslu svaki dan, da se osjećamo ugodno, a ne da razmisljamo "samo da još danas izdržim."





Saljem veliki zagrljaj od jednog strastvenog radoholičara!

I posvećujem ovaj blog mojim članovima tima koji su me tolerirali u ovim periodima i bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće <3

89 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page